Pohvala žudnje

Jasna Žmak

_DSC0109

Odabrala sam pisati o ovoj izvedbi zaobilazeći ustaljeni kritičarski idiom, služeći se umjesto toga njenim diskursom da bih kroz njega nastavila govoriti o njoj. Dodajući tako Protoku žudnje svojevrsni aneks, na neki ga način tako nastavljajući u vremenu, kreirala sam narativ fiktivne posjetiteljice tog performansa koji, vjerujem, može o njemu reći više nego što bi to učinila “uobičajena” kritika, baš zato što o njemu govori drugačije.

U originalnoj izvedbi posjetitelji dobivaju šest audio datoteka sa šest glasova koji, kako najavljuje knjižica projekta, govore “monologe likova iz suvremene književnosti koji lutаju grаdom u potrаzi zа zаdovoljenjem – seksuаlnim, intelektuаlnim, egzistencijаlnim” pri čemu su pojedini punktovi u gradu (taksi stajalište, Ribnjak, Vlaška, Trg, tramvaj br. 12, okretište Ljubljanica) označeni kao okidači za početak svakog od monologa. Ispisujući finalni, osmi monolog koji se naslanja na prethodne, umjesto “očekivanog” osvrta koji bi bio odvojen od njih, odabrala sam izmjestiti locus kritike, podariti ga jednoj izmišljenoj flâneuse koja tako, za ovu priliku, utjelovljuje i figuru idealne gledateljice ili, radije, slušateljice performansa koji je i kreiran upravo za suvremene flanere i flanerke, šetače čija tijela postaju, ne samo svjedocima, već i nositeljima tuđih žudnji.

Jednako kao što glasovi u slušalicama počinju ispunjavati inače ogoljeli, često i pusti, grad “pornografskim krupnim planovima”, tako i ovaj glas ispunjava prostor inače hladne, često i sterilne, kritike “pornografskim unutarnjim monologom”.

*

Trčala sam da stignem na vrijeme, ne volim kasniti. Trčala sam, ali sad sam tu, točno na minutu, osam i petnaest navečer, dvadeset i šestog novembra dvije tisuće četrnaeste godine, Teslina 7, Zagreb. To je termin koji sam jučer zakazala preko interneta.

Nekad sam na tim istim mjestima dogovarala i spojeve naslijepo. Prvo na internetu, onda ispred kazališta u Teslinoj. To sjećanje izmami mi osmijeh na promrzlo lice, osjećam kao da sam ponovo na mjestu zločina koji se nikada nije dogodio, za koji, prema tome, nikada neću ni biti kažnjena.

Kazalište je za nju oduvijek mjesto potencijalne žudnje, potencijalno mjesto žudnje, mrak kazališne dvorane savršeno mjesto za prvi spoj. Ali nikada nije naišla na nekoga kome bi kazalište značilo isto što i njoj, ostala je sama u toj potrazi za požudom koja čeka da bude realizirana.

Zato sam i večeras ovdje, iako prekoputa kazališta, u galeriji, svejedno sam na mjestu gdje se ono događa, gdje se događa izvedba. Ponovo na mjestu zločina.

Sama.

Od spojeva sam odustala, ali od žudnje, kazališta i mraka nisam. Nikada, usprkos razočaranjima.

Nije bilo tramvaja pa si trčala.

Hladno je i znojna sam, jer trčala sam skroz iz Vodnikove, skroz od Botaničkog, sve samo da stignem na vrijeme, i sad se samo nadam da ovo nije jedan od onih performansa u kojima se od publike očekuje previše, da se skida naprimjer, nadam se da mi izvođači neće dolaziti previše blizu, opasno blizu. Inače volim takve susrete, ali znam da će me, ako se takvo što dogodi sada, znoj raskrinkati, reći o meni više nego što bih ja sama htjela odati.

Znoj kao svjedok nerealizirane žudnje koja kulja u tebi.

Iz naslova bi se doduše tako nešto moglo zaključiti. Protok žudnje nagoviješta bliske susrete. Ali podnaslov daje nadu da će ipak ostati na sigurnom, zaštićena ispod oklopa svog znoja. Audio-ambijentalni cruising performans.

(Ovaj me cruising malo zbunjuje.) I uzbuđuje još više.

Protok žudnje. U sebi izgovaraš te riječi sporo, kao da ispituješ koliko dugo mogu trajati prije nego se otope.

Hoće li ta žudnja protjecati i kroz moje tijelo?

Hoće li netko namirisati moj znoj, protumačiti ga kao požudu?

Hoće li mene privući miris tuđeg znoja?

Hoću li poželjeti da mi izvođači dođu blizu, bliže, bez obzira na znoj?

Hoću li se poželjeti skinuti, iako to nitko od mene neće tražiti?

Hoće li se žudnja preliti preko rubova moga tijela, izbiti kroz njegove pore, poput znoja?

Ovdje si i zato jer si čula za neke od potpisanih autora, za Guiberta i Kapora. Folirante si i čitala, još za vrijeme studija u tom istom Beogradu kojim ćeš večeras u fikciji koračati, iako to sada još ne znaš.

(Trg će tako postati Knez Mihajlova.)

Hoće li se i moja žudnja, posredovana njihovim riječima, transformirati kao što se transformiraju gradovi?

Hoće li postati stvarnija ili je već dovoljno stvarna?

Za neke druge nije nikad čula (Đorđev, Ferčec, Dimitrijević), za neke je sigurna da ne postoje, da su izmišljeni (Bender). To joj se sviđa, to tumači kao znak još izmišljaja koji slijede.

(Zna da je i ta riječ izmišljena, zna da izmišljaji zapravo ne postoje.)

Osim toga, volim glas Senke Bulić.

Obožavam.

U džepu, prema uputama koje sam dan ranije dobila, nosim mali mp3 player, u glavi iščekivanje koje pokušavam obuzdati. Pokušavam se sjetiti kada sam posljednji put bila ovako uzbuđena. Ako je obećanje mraka i izvedbe dovoljno za pobuđivanje želje, što će onda biti kada se oni stvarno dogode?

I kuda ću je usmjeriti, tu žudnju koja samo čeka da se raspiri?

Tko može upiti te godine provedene u gladi?

(Sjećanja na kazališna razočaranja još su joj svježa, poput nikada zaraslih rana, ali odlučuje ovdje ne misliti o njima. Ne zna je li to intuicija ili samo nada, ali sigurna je, ova će večer biti drugačija.)

Ulaziš u Protok žudnje. Ulaziš i dobivaš:

tramvajsku kartu,

dvadeset kuna za taksi,

nekoliko audio dokumenata,

slušalice,

upute.

Sve to pažljivo pospremaš u džepove, zahvaljuješ, izlaziš.

Prva je postaja taksi. Stavljam slušalice u uši, na mp3 playeru pritišćem play.

Sada više nema povratka.

U glavi mi se pojavljuju glasovi.

Ušla si.

Unutra sam.

*

Izaći će oko osamdeset minuta kasnije, na drugoj strani grada, kod okretišta Ljubljanica.

Stići ćeš tamo prateći tragove kolektivne požude koja se, baš poput ove tvoje, nije dala obuzdati drugačije nego riječima.

Vođena kolanjem tuđih nerealiziranih želja shvatit će ono što je oduvijek slutila, da je grad premrežen nedovršenim fragmentima ljubavnih diskursa kojima nikada neće doznati autora.

U glavi će ti još dugo odzvanjati tuđe rečenice, ta mješavina tuđih glasova koji verbaliziraju tuđe požude, tako bliske tvojoj, tako poznate, da imaš osjećaj da iz njih možeš stvoriti potpuno novi, ali jednako autentičan, jednako legitiman narativ vlastite želje.

Jer jedina je prava legitimacija želje ionako njen intenzitet.

Provest će osamdeset minuta upijajući tuđe bubnjajuće strasti, uporne poput najgore migrene, pulsirajuće poput krvi nakon snošaja, promatrajući kako naočigled mijenjaju to sivilo kojim svakoga dana korača, bez pristupa njegovom pravom, njegovom stvarnom tkivu, bez mogućnosti penetracije u njegov seksualni podtekst.

Napokon ću ući u njega.

Napokon ću shvatiti da nisam griješila, sve ove godine, smještajući žudnju u kazalište. Shvatit ću da sam sve ove godine ipak bila u pravu.

I, još bitnije, da nisam u tome nikada zapravo bila sama.

Njena će glad napokon biti utažena jer dogodit će se magični spojevi fikcije sa stvarnošću.

Negdje usred onog parka kojemu uvijek zaboraviš ime ugledat ćeš jedne oči koje će ugledati tebe, na tren ćeš pomisliti da riječi koje čuješ pripadaju tim drugim znatiželjnim očima koje jednako tako mogu čuti tvoju žudnju, još uvijek neispisanu, još uvijek nezabilježenu.

Ali ta tuđa žudnja posredovana riječima dovest će nas bliže.

Shvatit će da se i inače oko nje odigrava izvedba žudnje, samo joj za nju trebaju slušalice.

Sve će joj to zvučati poput nekog izlizanog stilema, kao mješavina patetike i nespretne sintakse, ali neće mariti za to, ona ionako nije pisac.

Nikada neću pisati za kazalište, pisat ću samo za sebe, počevši od večeras bilježit ću svakodnevno protoke vlastite žudnje.

Tvoj znoj će i dalje biti tu, ali bit će to neki drugi znoj, neki novi znoj, ne od trčanja nego od požude. Jedino što će biti isto je što i dalje neće biti nikoga da ga osjeti.

Osim ako ga ne uspijem pretočiti u riječi.

Objavljeno u Zarez br 398/99

19.12.2014. Zagreb

zarez.hr

Advertisements