Veliki brat na Joyceov način

Bojan Munjin

Ova melodrama, zamišljena kao televizijsko ispovijedanje o intimnim problemima, govori uz puno ironije da se kulturi masovne spavaće sobe ipak može okrenuti leđa.

IZGNANICI photo: Ema Szabó

IZGNANICI, photo: Ema Szabó

Fenomen koji se u suvremenoj kulturi zove reality show, obrađen je do sada u teatrima na ovim prostorima samo jednom. Zašto se o ovom pitanju koji je preplavio naše TV ekrane govori tako malo tema je za sebe ali uzroke vjerojatno treba tražiti u tome što nerv današnje kulture  počiva na spektaklu a ne na egzistencijalnoj drami. Ta predstava o Big Brotheru zvala se «Hodnik» iz 2005., prema tekstu i u režiji Matjaža Zupančića i u izvođenju Slovenskog narodnog gledališća iz Ljubljane. Tada je to bila tvrda realistična priča o ljudima s ulice koji su satjerani u klaustrofobični studio, s zadatkom da se ponašaju «spontano», kako to na TV-u gledamo do danas. Poanta predstave bila je u tome da su učesnici u Big Brotheru spremni učiniti sve, lagati, izdati ili ubiti, samo da bi se domogli slave ili masne nagrade. Takozvana «kuća Velikog Brata» bila je shvaćena kao ozloglašeno mjesto «javne usamljenosti» i krajnjeg otuđenja do kojeg je čovjek stigao postupno, odričući se mic po mic svoje privatnosti, dostojanstva i osobne hrabrosti. Bilo je još aluzija u nekim drugim predstavama na ovu temu ali sve su se svodile na to da smo autentičnost i dušu prodali radi pet javnih minuta šljokica i glamura. Nova predstava Jugoslovenskog dramskog pozorišta iz Beograda, «Izgnanici», umnogome osporava tu tvrdnju. Redatelj Bojan Đorđev smatra da današnja televizija doduše iskorištava ljudsku taštinu u komercijalne svrhe ali čovjekova potreba da drugome gleda u lonac i u gaće – na čemu se temelji masovna gledanost reality showa – krajnje je iskrena. I ne samo to: ono što nam omogućava današnja televizija, da kroz ključaonicu virimo u tuđu spavaću sobu, to čini teatar posljednjih 20 stoljeća. Što drugo vidimo u građanskim dramama nego tko je koga obljubio pa prevario, čiji brak se raspao i tko je ostao u drugom stanju a nije trebao. Da bi obranio tu tezu redatelj Đorđev je odabrao «Izgnanike», jedini  dramski komad Jamesa Joycea, napisan još 1915. godine. Drama govori o ljubavnom četverokutu dva mlada para, junaci su u neprestanom sukobu oko toga «tko je s kim i zašto» i o svojim ljubavnim nevjerama javno raspravljaju.  Seksualni nered kao da nema ni kraja ni konca. Kada je prvi put izvedena, drama je od moralnih čistunaca dočekana na nož, Joyce se u njoj narugao i puritancima i građanskom salonu ali ta priča samo govori o temama ispod pokrivača koje i danas svi priželjkuju. Ili kako bi rekla Sibila Petlevski u analizi Joycea: «skandal nije u tekstu nego u nama». Razlika je samo u tome što je u Joyceovo vrijeme seks bio tema zabrana a danas je on predmet eksploatacije na kojem se zarađuju milijarde. Redatelj Đorđev je glumcima stavio mikrofone-bubice pokraj usta, scenu je napunio plastičnim foteljama i umjetnim cvijećem, muzika jeftinog spektakla najavljuje svaku novu scenu ali «Izgnanici» nisu samo vulgarna replika na Big Brother show. Mladi glumci JDP-a, Goran Jevtić, Sena Đorović, Nikola Vujović i Nataša Marković, vrlo kultivirano izgovaraju taj Joyceov tekst, uživljavajući se u melodramu četvoro ljubavnika koliko je potrebno, ostavljajući nekom nedorečenošću između redova, da sami kreiramo taj javni i bučni kontekst naših intimnih života. Ono što nam je redatelj na fini način uspio podvući pod kožu, dok gledamo to erotsko mahnitanje u četvoro, jest osjećanje manipulacije koja polazi od nas prema svijetu a ne obratno. Drugim riječima: kazalište laže već stotinama godinama, laže danas i televizija ali samo zato jer mi to hoćemo. Zato što svoj život doživljavamo kao neprestanu fatamorganu a ne kao susret s realnošću, što god ona bila. U tom smislu beogradski «Izgnanici» zaista funkcioniraju kao ironična drama s univerzalnim ključem koji otvara sve lokalne brave.  Ili kako kaže Redatelj Đorđev u uvodnom tekstu za ovu predstavu: «Joyceova potraga za istinom i autentičnošću preživljava i u današnjem dobu kada se interes za seksualnu slobodu preselio iz sfere dramske fikcije u neku vrstu gladijatorskih igara – u reality show». Možda su beogradski «Izgnanici» u kritici današnjih masovnih medija, jednako kao i (građanskog) teatra, mogli biti još radikalniji ali vrijednost ove predstave ponajprije je u tome što se ona pojavila upravo u središtu jednog takvog svijeta. Danas već gledamo desetine verzija reality showa u kojima su učesnici spremni govoriti «o svemu i do kraja»: beogradski TV «Parovi» odnosno zagrebačka «Farma» ili najnoviji «Veliki brat» u kojem učestvuju i kojeg gledaju i Srbi i Hrvati… Predstava tako ironičnog naziva, «Izgnanici», govori da se kulturi masovne spavaće sobe, koju su mnogi tako oduševljeno prigrlili, ipak može okrenuti leđa.

Novosti: samostalni srpski tjednik

16.04.2011.

Advertisements