IZGNANICI – JOYCEOVA NEUGODNA DRAMA

Sibila Petlevski

Izgnanici/Exiles, photo: Ema Szabó

Odmah na početku ovoga teksta priznajem da se upravo upuštam u novo dramaturško čitanje drame za koju sam pred dosta godina, kad sam je prvi puta s mukom čitala, pomislila da sam je “pročitala”. U međuvremenu, izoštrila se moja strast otkrivanja onih simptoma moderniteta koji su nerazrješiv osjećaj krize prenijeli iz prva dva desetljeća dvadesetog stoljeća u aktualni trenutak u kojem danas, slijeganjem ramena, bolno podržavamo iluziju da smo “napokon riješili” sva bolna pitanja i tabu-teme. Pritom ne mislim samo na društvene tabue koji se tiču nacije, vjere, roda i spola, nego i na sva ona intimna pitanja koja pojedinac postavlja sam sebi, prije nego što ugasi noćnu svjetiljku uz uzglavlje, dok pokušava ublažiti osjećaj loše savjesti spoznajom da nije jedini čovjek u ovoj državi i na ovome svijetu koji pristaje živjeti u hipokriziji demokracije.
Izgnanici su na jedan, sasvim šovijanski način, “neugodna drama” koja je s viktorijanskim nasljeđem  ukoračila u dvadeseto stoljeće i zbunila suvremenike “duetima” skladanim na način blizak opernoj tehnici konverzacijskih drama G. B. Shawa. Ironija, bolje reći neugodna Istina upisana u taj komad, ostvaruje se na raskršću što ga je na početku dvadesetog stoljeća ponudila građanska soba salonskog komada. Mislim na dramaturško raskršće koje je pisca toga razdoblja moglo iz gostinjske sobe kao fokusa radnje odvesti u raznim smjerovima: u melodramatski “dobro skrojeni” komad, u atmosferu ibsenovskog psihološkog realizma, u simbolizam na Maeterlinckov način, pa čak, na koncu konca, stjerati tog istog pisca uz četvrti zid, sve dok neka od njegovih dramatis persona ne izgovori fatalnu rečenicu “Ne mogu dalje” i jednim snažnim krikom skonča, zajedno s vlastitim životom, i život naturalističke radnje, otvorivši samim time prostor za ekspresionističku borbu ideja.

Činjenica je da je oduvijek postojao i da do danas još uvijek postoji problem u recepciji Joyceove drame pod naslovom Exiles. Njena “nepostavljivost” o kojoj je govorio još Ezra Pound, konstanta je, premda različito objašnjavana u vremenu nastanka drame, zatim 70-ih kad Izgnanike nakratko rehabilitira Pinterov autoritet, i u suvremenosti, kada rijetke režijske postave toga komada i dalje svjedoče neposrazum između autora, kojega se prvenstevno doživljava kao prozaika-eksperimentatora, i kazališnih profesionalaca, koji i dalje njegovoj drami pronalaze iste mane: prigovaraju na sporosti ritma, kažu da je to komad prepun melodramatskih klišea i čude se tobožnjoj jezičnoj banalnosti; sve to, dakako, u odnosu na “onoga” Joyca kojega “dobro poznaju”. Pound je u pismu Joyceu kao prijatelju pristojno izjavio da je riječ o “zanimljivom” komadu koji je dvostruko nepostavljiv – kako u kontekstu keltske renesanse koja je u to vrijeme u teatru preferirala buđenje irskog nacionalnog duha, tako i u starokontinentalnom miljeu, gdje je taj komad ispadao iz konteksta tada preovladavajućih stilskih pravaca unutar kojih se kretala moderna europska drama. I treće, Pound je priznao da su mu, premda nije baš nevježa u čitanju, za hrvanje s tom dramom trebale “sve mozgovne sposobnosti kojima raspolaže”.

Rekla bih – s današnjim iskustvom čitanja modernistički tekstova i programa – da Izgnanici imaju naboj koji taj komad čini zanimljivim u pravom smislu riječi. To je komad čija dramska snaga leži u jeziku i to na način koji na prvi pogled nije tipično džojsovski, pa je valjda zato bio uporno bacan na margine Joyceova opusa. S druge strane, treba imati hermeneutičke odvažnosti da bi se shvatilo da to nije tek jedna drama za čitanje. Previše bi lagodno bilo prihvatiti takvo rješenje i prognati Izgnanike iz kazališta u kućnu biblioteku. Iz ovoga što tvrdim dalo bi se izvesti nekoliko bezobraznih postavki. Prva «bezobrazna» teza tiče se recepcije; nelagode u odnosu dramatičara i onih kojima je tekst namijen jer uzalud su Joyceovi čitatelji tražili skandal u tekstu – trebali su prepoznati skandal u sebi. Sva tobožnja banalnost Joyceova teksta koji se čini do zla boga jednostavnim – precizno i bolno pogađa simptomatologiju društvene hipokrizije; ukazuje na poraz duha u trenutku kad se činilo da je došao trenutak epifanije u kojem su «moderni ljudi», zahvaćenii groznicom potrage za Novim, na razdjelnici dviju epoha slavili veličanstveni trenutak rasapa starih vrijednosnih sustava. Samo problem je veći nego što bismo htjeli prihvatiti: Novo je, kroz simptomatologiju moderniteta, proizvelo intelektualnu klimu iste ove Europe u kojoj mi i danas živimo. Izgnanici su (poput jedne također namjerno zaboravljene drame, Sumraka Viktora Tauska) dramska nekrografija: žanr drastičnog poricanja jedne jedine, tobože istinite, biografske, a samim time i identitetne opcije koja započinje „vremenom nevinosti“ na nekoj sretnoj „rodnoj grudi“ i unatoč seriji nesporazuma pojedinca i njegova društva, na koncu uspijeva pomiriti sve dileme odrastanja i uspješno integrirati odmetnutog sina u okrilje zajednice po nekom hipokritskom, lažno sentimentalnom, prosvjetiteljskom načelu. Kad tvrdim da je snaga Joyceove drame u jeziku – ne mislim na jezične eksperimente koje znalci Joyceove poetike od toge pisca «očekuju», ne mislim ni na ljepotu stila koja bi tu dramu svrstala među dobro napisane, i temeljito nepostavljive, drame za čitanje. Upravo, suprotno, mislim na potrebu autora da kroz dijaloge pruži jasan i pregledan popis ključnih riječi epohe. Upravo u tome leži tajna postavljivosti Izgnanika danas – u otkrivanju neugodne istine da su, unatoč tehnološkom i civilizacijskom napretku, ključne riječi prve polovice prošloga stoljeća kao jedne nama već tako daleke epohe –  upravo u trenucima kad zvuče otrcano i banalno, kad mislimo da su «zastarjele» i da smo ih sretno «nadišli» – i dalje aktualne. Budućnost, pravda i istina, sloboda odlučivanja, rod, spol i seksualne slobode, vjera, crkva i država u svoj prijetvornosti svojih odnosa, hipokrizija znanja i političko služništvo tobože neovisnog sveučilišta: u svakoj od tih velikih iluzija Novog i dalje se skriva (i produbljuje) neki od tabua kojega mi koji živimo danas nismo u stanju ni imenovati, a kamoli razriješiti. Ne, nismo apsolvirali pogreške s početka dvadesetog stiljeća: sami smo sebe osudili na zamorno ponavljanje društvenih replika do iscrpljenja, do potpunog gubitka osjećaja osobne odgovornosti za kolaps sfere javnosti koji izlazi na vidjelo u permanentnoj društvenoj tvorbi slapstick situacija gdje sve bitne točke krize ostaju neimenovane, dok se do u nedogled, uvijek iznova, postavlja neko jalovo pitanje poput onog Evropa ili nacija? –prelamajući odluku između tih dviju opcija preko banalnosti nekog istočnog «kajmaka» ili zapadnog «sira i vrhnja» koje čuva nacionalni identitet, ili neke «cigare s crnom kavom» koja džojsovski rečeno evropeizira.

Izgnanici/Exiles, photo: Ema Szabó

Joyceovi Exiles nisu salonska drama, nisu ni simbolistička drama – nego prije ironična drama s univerzalnim ključem koji otvara sve lokalne brave. Domovina je u tom simbolizmu društvene banalnosti «Ta mrtva žena!» koja će kao što Bertha kaže ironično za Beatrice, sve «razumjeti», sigurno će razumjeti jer je riječ o «dubokim pitanjima». Banalnost tobože dubokih pitanja izbacuju istinu iz igre, a to čini, kao što rekoh, Joyceovu dramu neugodno šoovskom. Zaključit ću otvaranjem još jedne «skandalozne» dramaturške mogućnosti: Izgnanici su drama koja – na onoj razini na kojoj napušta društvene ključeve i zalazi u sferu intime, uopće ne govori o ljubavnome odnosu kao muško-ženskom odnosu. To je drama muško-muškog divljenja,  Joyceov hommage Ibsenu s pokrićem u njegovim mladenačkim počecima kada je Ibsenovu dramaturgiju doživaljavao iz partera – organski, uzdahom, mrštenjem, krajnjom tjelesnom napetošću do dvojničkog, totalnog prepoznavanja – pobratimstva sličnog strastvenom impulsu Shawa koji je, dok je označavao rednim brojevima vlastite drame, ostavljao praznine za «svoje» drame Oscara Wildea.

 

Advertisements